<body>
LUMOS
Muse
About Me
Way Out
Credits
+ follow
I nikome ne govorim o tom...

23.03.2017.

Tik tak.

Postali smo nezamislivi odvojeno. Što je dovelo do toga da se zamislim i shvatim da svi imamo svoju bolju polovicu... Onu zbog koje postaješ bolji čovjek, sretniji, ispunjeniji. Postaneš tuđi, a tek otkriješ sebe. Pogledaš se u ogledalo i vidiš kako ti je osmijeh širi, oči sjajnije i ne stariš. Pored osobe koja ti otkriva radosti života ostaješ vječno mlad. I bore koje nastaju uz takve osobe su jednino bore smijalice... I pored takvog želiš ostariti. Već sutra mu iz sveg glasa izgovoriti ono sudbonosno DA i izroditi mu pun autobus djece. Uvijek sam se pitala kako izgleda ljubav, šta se to prelomi u tebi pa znaš da je on taj za cijeli život, ruku pod ruku zajedno sa tobom. I potpuno beznačajnim sitnicama, ja sam shvatila da suđeno dođe jednom. Voli te apsolutno najviše. Raduje se tvojoj pojavi. Ne uspijeva biti ozbiljan u mom prisustvu. U pola noći me vodi drvenim mostićem koji prolazi duž čitave rijeke i ne, ne bojim se. Ganjamo se po parku poput djece. A to i jesmo. Ne da mi da se spuštam niz tobogan, a ja ga molim.. Sve uz to treptajući okicama. I spustim se... Dva-tri puta. Ljuljamo se, klackamo, penjemo na svaki zidić... Živimo i dišemo skupa. I iz još malih milion razloga... Sve mi se čini da ću od augusta uz svoje prezime nositi još jedno. Njegovo.


Stariji postovi