Vino na usnama.

Najiskrenije na čitavom svijetu, ja sam mislila da nikad više neću zavoljeti ikoga. Sve je prestalo jednog semptebarskog dana kad sam na svojoj koži osjetila grube dodire onog koga sam jedino do tada voljela. Sva nada, maštanja, sva ona dječija nadanja i ružičaste naočale tog su trena slomljene. Bačene… U nepovrat. Tog istog dana nastale su tri slike. Mene… Mog lica. Tih ogrebotina i modrica. Kad god bih pomislila da krenem dalje te slike su mi bile pred očima. Ja, maksumče pred njim, ja uplakana, ja preplašena, ja koja se sklanjam u stranu svaki put kad podigne naglo ruku jer mislim da će ta ista pljusnuti po mojoj koži.
Ljubav je postala mržnja. Zamrzila sam i njega i ljubav. Čitav pojam.
Ono kao, što lažete da ste sretni? Ja koja sam trebala biti najsretnija sa njim, trpim sve ovo sa 18-19. godina. Koja ljubav, koje pičke materine?!
I kada me je prestalo.. Kad sam se oslobodila njegovih grubih ruku koje su trebale biti najnježnije prema meni jer sam ga voljela k'o što malo ko zna… Kad sam se oslobodila okova, lanaca, tuge, straha, njega. Kad sam dozvolila sebi da život udahnem punim plućima, ne želeći ni da mi neko primiriše, ni približi usnama nit srcu.. Kada sam odlučila da želim biti sama dok mi neko ne dokaže da vrijedi… Naišao je neko k'o me je za trenutak osvojio. Neko na kome su mi oči ostale prvog dana kad smo se ugledali. Slučajni gost je još slučajnije zalutao do mog razmišljana.. Nastanio se sedmicu dana tu dok me nije uhvatio za ruku prvi put kada smo izašli i onako smo prošetali kroz grad, znajući jedno o drugome samo ime i prezime. I pitam ga maloprije, zašto tako? – “Znao sam da neću s tobom da se peglam, želio sam te tada koliko i sad.”
Ljubav je lijepa. Ima smeđe oči i plavkastu kosu… I bradu od 15 dana, onu za koju me pita: “Da li ti smeta ovako, ili da se brijem?”
A on nije ni svjestan da mi ne bi smetala ni ona do pola stomaka… Ma ni da je najnježniji poput dječije guze… Sve ove dane otkako je sa mnom, ja ne znam šta je tuga… Ja ne znam šta je strah.
Samo znam za sreću, smijeh. Za onaj mir kad me obgrli rukama i kao da prošlost nije nikada postojala, kao da živimo za trenutak.
A budućnost? Pričat ću vam jednom.. 🙂

3 komentara

Komentariši