Ne znam koliko vas se sjeća Miije… Crnokose djevojke sa nebesko plavim očima, vječito nasmijane i istinsko ispunjene ljubavlju koju je dobijala od onog koji je disao za nju, držao ruku u najtežim trenutcima i koji se radovao zajedno sa njom proširenju njihovog malog carstva krunisanim brakom, čini mi se, 2012. godine…
Posebnost te ljubavi riječima ne mogu opisati, ma ni pokušati… Osim reći da sam potajno oduvijek željela imati nešto poput njih. Tu neku snagu, volju i želju da na kraju svim srcem budu jedno uz drugo, zauvijek. I onda to zauvijek jednog jutra nestane. Onog jutra kad ona izgubi bitku. Zbog jedne želje koju je imala, a nije je ostvarila. Ostala je željna i za sve naredne živote. I onda se upitaš… Zašto uvijek osobe koje zaslužuju najveću sreću, ispunjenje želje koja bi od njih načinila ne znam ti kako najsretniji par ikad… Sve one pukotine koje su u njima nastajale mjesecima kad bi test bio negativan, čini mi se da bi se s onim dvjema crticama napunile najvećom ljubavlju i da bi to bilo najvoljenije dijete ikad. Ovako ostaje jedna osoba… Ona koja će luditi bez svoje druge polovice. Koja će biti ispunjena pukotinana punjenim tugom i boli do kraja svog života. Znajući šta su sve mogli zajedno, a to više nije moguće.
Draga Miija, lijepo spavaj na onom drugom, boljem svijetu. Neka ti je vječni rahmet. Ni ne znaš koliko si bila voljena, koliko od onih što si poznavala lično, toliko i od nas koji smo bili tu svi zajedno u blogerskoj mahali… Na sve nas nebo čeka, samo si ti otišla prerano.
@nekozazauvijek
🙁