Zaboravim totalno na ovo mjesto. I ako mi je prije par godina bilo utočište, bijeg od stvarnosti i nekakva čudna svakodnevna navika. Pisala sam vam o svemu, najčešće o ljubavi i onako kako sam je ja lično doživljavala. A onda sam nakon nekog turbulentnog perioda svog života sve rjeđe i rjeđe bila tu i onda se sve nekako polako ugasilo. Blog zapostavljen, a život je tekao izvan njega.
Moram vam priznati da sam sretna svih ovih godina, a nisam se nešto pretjerano nadala. Nekako je sve dobilo svoj lijepi tok. Voljena sam, a i volim.
Bez obzira što smo suviše mladi uletili u brak, sve se tako posložilo da još ni jednog trenutka nisam poželjela biti negdje na nekom drugom mjestu. Samo tu i kraj njega.
Da su mi pričali da ću s 24. godine brojati treću godinu braka, cerekala bih im se u facu i govorila kako nisu normalni i da to jednostavno nije za mene…
Jašta. Zato je neko dobro smislio ono: “Nikad ne reci nikad.”
Tek to razumijem sada kada shvatam da mi je to ulijetanje u suživot sa nekim možda najbolje donešena odluka ikad. Ali ne i sa svakim.
Samo sa onim pored koga osjetiš da vrijediš nešto. Da se osjetiš drugačijim i posebnim jer je neko vidio šta se krije tu dublje ispod svih maski i oklopa koje si stavio na sebe da te više ništa ne može dotaći, a ni povrijediti.
Vjerovatno Onaj Gore ti sa razlogom pošalje svaku osobu u tvoj život. Neke da te sruše na dno, da pomisliš da od toga nema dalje. A onda iznenada jednog dana ti pošalje osobu koja postane tvoje Sunce.
Bez obzira na sve dane prije i pomračenja sunca, ta jedna prava sunčeva zraka prodre do tebe. Ugrije ti srce. I kao prava ostane kraj tebe.
06.03.
